KAKO SAM IZLIJEČILA DIJABETES – 6. dio

Dan 26.10.2017, četvrtak

Bio je divan sunčan dan. Stigla sam na posao srećna što sam otvorila porodiljsko i do zadnjeg dana mog radnog odnosa bilo je sve u najboljem redu. Moj jutarnji šećer je bio 5,5. Još uvijek sam bila na LCHF ishrani, pila sam sok od aronije na tašte. Polako sam se pripremala za bolnicu. Carski rez sam zamolila da mi rade pod spinalnom anestezijom. Zbog toga i šećera, trebala sam par dana ranije u bolnicu da bi obavili još pretrage koje su preostale. 

Četvrtak, 2.11.2017. godine, otišla sam u bolnicu. Tamo su me registrovali kao dijabetičnu trudnicu što su smatrali određenom vrstom rizika. To je bilo sasvim u redu. Nisu znali da ne koristim insulin. Još uvijek sam ćutala o tome. Rano ustajanje, slušanje beba, jutarnje vađenje krvi iz prsta radi mjerenja šećera, mjerenje pritiska, kao i dnevno mjerenje šećera i sve ostale pretrage stvarale su mi umor. Sve je imalo svoj redoslijed. Hvala im na tačnosti i odgovornosti. 

Petak, 3.11.2017. godine, bio mi je zakazan razgovor sa anesteziologom i sve je prošlo u najboljem redu. Divna doktorica. Rekla sam joj da koristim LCHF ishranu, ali sam prećutala da ne koristim insulin. Nekako sam čekala pravi momenat, a nikako nisam mogla da ga nađem. Termin za porođaj trebao je da bude 16.11.2017. godine. 

Dani su prolazili, približio se i 6.11.2017 kada sam konačno skupila hrabrost i priznala da uopšte nisam koristila insulin. Svi su se rastrčali po odjelu. Svaka im čast za brigu. Zvali su mog endokrinologa, ali je taj dan bio slobodan. Zatim su pozvali drugog endokrinologa i došao je taj ugledni gospodin. Nisam imala tremu jer mi je konačno pao kamen sa srca kada sam sve rekla. Ušla sam kod doktora u ordinaciju i ispričala svoju priču. Doktor mi je ljubazno rekao: “Uvijek sam podržavao da se prvo pokuša sniziti šećer ishranom pa da se, ukoliko to ne pomogne, uvodi oralna terapija ili insulin.” Otišla sam u svoju bolničku sobu i uzela telefon da napišem poruku svom endokrinologu. Poruka je izgledala kao pismo. Odgovorila je samo kratko: “Super, srećno!” 

Osvanuo je i 7.11.2017. godine, meni sasvim običan dan u bolnici. Prijatno iznenađenje je stiglo, jutarnji šećer na tašte je bio 3,5. Čekala sam svakodnevne analize. Počeli su neobični bolovi koje nikada do tada nisam osjećala, iako sam već rodila jedno dijete carskim putem, pod totalnom anestezijom. Imala sam osjećaj kao da mi se kičma dijeli na paramparčad. Prozvali su me na CTG i medicinska sestra me je upitala: “Gospođo Zrnić, da li vi osjećate bolove?”. “Da i to neobično jake” odgovorila sam uzdahnuvši. “Gospođo Zrnić, vi imate kontrakcije koje su već počele na svakih pet minuta, brzo se spremite. Spustićemo vas u rađaonu. Idete na carski rez.” Užurbano sam ušla u kupatilo i istuširala se. 

Odveli su me u rađaonu. Tu su me pripremili za carski rez pod spinalnom anestezijom. Na svijet sam donijela preslatkog dječaka. Rođen je krupan, bio je težak 4,900 kg, a dugačak 57 cm. Kasnije sam saznala da mu je šećer bio 2,7. 

Dana 2.3.2018. godine, moj dječak je imao četiri mjeseca i na pregledu je bio čista desetka, rečeno u žargonu. Razgovor sa njegovom pedijatricom bio je zanimljiv kao i uvijek. Dotakle smo se i teme o  LCHF ishrani i moga iskustva kroz koje sam prošla i koje ju je oduševilo. 

Tada je izgovorila vrlo zanimljivu rečenicu, koju ću pamtiti cijelog života: “To je bio vrlo rizičan potez, ali sa dobrim ishodom.” 

Do sljedećeg posta želim vam optimizam, vedar duh i dobro zdravlje.